I zvanično, naše malo putovanje se završilo.
Krenuli smo put naših kuća, ali ovaj put nije bio samo povratak – bio je to rastanak sa jednim posebnim delom naših života koji će zauvek ostati u nama.
Veče pre toga proveli smo u pakovanju, ali to nije bilo obično spremanje stvari. Svaki predmet koji smo spakovali nosio je neku uspomenu – neki smeh, neku priču, neki trenutak koji bismo najradije još malo zadržali. U vazduhu se osećalo da se bliži kraj, ali kao da niko nije želeo to naglas da izgovori.
Jutro je počelo emotivno, možda i emotivnije nego što smo očekivali. Naše društvo iz Hrvatske nas je iznenadilo i sačekalo ispred hotela kako bismo se još jednom videli, zagrlili i oprostili. Taj trenutak je bio nešto što ćemo dugo pamtiti – pogledi puni emocija, zagrljaji koji su trajali duže nego inače, i tišina koja je govorila više od bilo kakvih reči.
Oko 10 časova ukrcali smo se u mini bus i krenuli put ka Zaječaru. Pre toga smo se sa svima pozdravili, izgrlili i izljubili. Bilo je zaista teško odvojiti se od ljudi koji su nam za tako kratko vreme prirasli srcu. U tim trenucima shvatili smo koliko se čovek može vezati za nekoga koga je tek upoznao. Bilo je mnogo emocija, i nije moglo da prođe bez suza – poneka je tiho skliznula, ali je govorila sve ono što nismo mogli da izgovorimo.
Naše društvo nam je napisalo prelepu oproštajnu poruku. Čitali smo je zajedno, i u tom trenutku niko nije ostao ravnodušan. Te reči su nas još jednom podsetile koliko su ova poznanstva iskrena i koliko će nam nedostajati.
Tokom puta, autobus nije bio samo prevozno sredstvo – bio je mesto gde su se mešale emocije. Delili smo utiske, prisećali se svega što smo prošli, prepričavali situacije koje su nam tada bile smešne, a sada još dragocenije. Bilo je i smeha, onog iskrenog, iz srca, ali i tišine ispunjene mislima. Ponekad bi neko zaplakao, a već u sledećem trenutku svi bismo se nasmejali nekoj uspomeni. Ceo put bio je spoj suza zbog rastanka i osmeha zbog svega lepog što smo doživeli.
Deo puta smo proveli i odmarajući, iscrpljeni od emocija i puta, ali čak i tada, između sna i jave, u mislima su nam se smenjivali trenuci iz Vinkovaca.
Nakon toga nastavili smo put, sada već sa osećajem da se polako vraćamo svakodnevnici. Put ka Zaječaru prošao je brzo, možda i prebrzo.
U Zaječaru su nas čekali naši roditelji – željni naših zagrljaja, željni nas. Taj susret bio je pun ljubavi, ali negde u nama postojala je i ona mala praznina, jer smo znali da smo upravo ostavili nešto lepo iza sebe.
Ovo putovanje je bilo mnogo više od obične prakse. Bilo je to iskustvo za pamćenje, puno novih znanja, izazova i lepih trenutaka. Naučili smo mnogo, ali ono najvažnije što nosimo sa sobom nisu samo stečena iskustva – već ljudi koje smo upoznali.
Najviše nas raduje to što znamo da smo stekli prava prijateljstva. Ona koja ne zavise od vremena ni udaljenosti.
Sa sobom nismo poneli samo iskustvo sa prakse, već i nešto mnogo vrednije – najlepše i najdragocenije uspomene koje će zauvek ostati deo nas.
I dok smo se vraćali svojim kućama, shvatili smo da se ne vraćamo isti kao kad smo krenuli. Negde usput, između suza koje nismo mogli da sakrijemo i osmeha koji su govorili više od reči, postali smo jedni drugima mnogo više od prolaznih poznanika – postali smo deo jedni drugih. I možda se putovanje završilo, ali ono što nosimo u sebi ne može da nestane, ne može da izbledi… ono ostaje, zauvek.
-Anđela Pavlović, Andja Nikolić, Dunja Kirov, Petra Jović


































